Kad se spomene Solin, nekom kao ja je, naravno, prva asocijacija antička Salona. To je tako otkad sam je prvi put vidio, a možda i prije toga, otkad sam čuo da je na znamenitom Trajanovom stupu u Rimu svoje mjesto našao i motiv iz Salone.

Hoću, provozat ću se i na tu stranu, mada sam ubilježio nekoliko obilazaka, ali me za početak više vuče jedno drugo mjesto, koje dosad nisam vidio. Narod ga je prozvao Šuplja crkva. Slučajno ili ne, za cara Trajana se priča da je dolazio u Salonu i u Burnum, a ostatke potonjeg, opet slučajno ili ne, narod također naziva Šupljom crkvom, o čemu sam koju riječ rekao u putopisu iz Kistanja.

Ipak, solinska Šuplja crkva nema gotovo nikakvih poveznica s rimskim vojnim logorom Burnumom i stvarno se radi o crkvi, prvo kasnoantičkoj, a potom, kako ovdje najradije kažu, i ranohrvatskoj, što ona i jest, budući da se zna kako je upravo ovdje izaslanik pape Grgura VII., neki Gebizon, na blagdan svetog Dimitrija 1076. godine stavio papinsku krunu na glavu hrvatskog kralja Zvonimira i predao mu papin mač, žezlo i zastavu. Inače je građena u bizantskom stilu, da bi za kasnijih preinaka prevladao ranoromanički, a posvećena svetim Petru i Mojsiju. Pitam se što bi sa svetim Petrom, vječito se družio s kolegom mu Pavlom, a ovdje s Mojsijem? Ili je kakav drugi sveti Petar, mada za drugog, osim apostola i rajskog ključara, ne znam. Poznato je da je krajem 16. stoljeća još uvijek stajala uspravno i da je obeskrovljena i, bezbeli, obesvećena nekad za osmansko-mletačkih okršaja na ovim prostorima.

Iako je razina Jadra, koji teče odmah pored Šuplje crkve, za proteklih stoljeća povišena, pa je „pod“ crkve ostao ispod razine rijeke, „brana“ između njih sačuvala je sasvim dovoljno da je lako utvrditi kako se radilo o trobrodnoj crkvi s isto toliko oltara. Tu mislim na kasniju crkvu, iz 11. stoljeća, mada ostataka ima i od jedne i od druge. Bit će da je ona prvotna bila i grobna bazilika, čim među ostacima ima i kamenih sarkofaga. Ostataka je, svakovrsnih, mnogo, uredno poslaganih, a ploče na jednoj ovećoj gomili obrojčene su pa pretpostavljam da, iako je okolni teren zarastao u travu, arheološka istraživanja još traju. Pošto je crkveni prostor velik, teško da će ikad biti potpuno dovršena. Dotad vitki stupovi, okrnjeni kapiteli, baze i ukusno izrezbareni komadi crkvenog namještaja mrtvo leže u travi.

M.J. | Bljesak.info / U Šupljoj crkvi

Šuplja crkva u svakom pogledu djeluje moćno pa je šteta što nije kvalitetno označena tako da onaj ko je želi vidjeti ne mora lutati i zvoniti na vrata domaćina da bi saznao gdje je. Tabla koja kazuje gdje se nalazi postavljena je, naime, na mjestu s kojeg se lokalitet već vidi, što je beskorisno i besmisleno. Povlačim riječ jedino ako je nadležnim stalo da radoznalci poput mene što manje dolaze dok traju arheološka istraživanja, ali je svako ko dođe u Solin i Salonu zakinut ako ne svrati i do Šuplje crkve.

Druga ovdašnja znamenitost mnogo je poznatija, ali putnik namjernik (dakle onaj koji se slučajno namjeri), a ni onaj što namjerno dođe, neće biti na posebnom gubitku ako je zaobiđe. Šuplja crkva nalazi se, naime, uz cestu što vodi do izvora Jadra pa mi je to „čas posla“. Usput se mora proći i pored tvornice cementa, a to neminovno donosi i pitanje je li se takav jedan socijalistički mastodont morao graditi baš ovdje, blizu izvora jedne od rijetkih rijeka s izvorištem blizu mora, Salone i svega drugog vrijednog? Vidim je kroz granje drveća: sivilo koje donekle razrjeđuje tek „Hajdukovim“ obilježjima oslikana čekaonica na lokalnoj stanici. Uskoro ću stati, uz cestu je neka vrsta centra tog dijela grada, točnije ono što je od njega ostalo.

Prije toga ću „sresti“ i neki partizanski spomenik; kažem neki jer je više od pola slova teksta pojelo crnilo ploče, a nema nikog da ih obijeli. Drugi je „u centru centra“, čist i jasan, s popisom poginulih boraca kome je na čelu narodni heroj Drago Matković. Najviše je Bobana i Gizdića, nešto manje Pleština, Listeša, Vetmi i Bašića. „Vi padoste žrtvom i dadoste sve krv život mladost radi slobode“. Vidjeh tu rečenicu na barem još desetak partizanskih spomenika diljem bivše nam države. Ne znam čiji su, ali neko je nekad, možda sâm autor, procijenio da može i bez dvotočja, zareza i uskličnika ili točke. Jest cementara nekad bila motor razvoja ovog kraja, vjerojatno je financirala i izgradnju doma kulture, od kojeg je ostao samo kostur, čije sivilo, pak, također razbija „Torcida“, ali i ovdašnji boksački klub. Reljef u čast poginulim partizanima i dalje stoji na ruševini; nit' kome smeta, nit' bi ko da ga obnovi i osvježi. Susjednu zgradu umivene fasade krasi vukovarski vodotoranj i natpis vezan za Vukovar i njegove branitelje. Bilo bi zanimljivo provesti anketu o tome ko ovdje voli JNA i koju JNA; ako voli onu iz „onog“ rata, šta misli o onoj, s istom zvijezdom petokrakom na čelima, što je skršila Vukovar?

M.J. | Bljesak.info / Cementara i „Hajduk“

Al' dobro, odoh dalje, tabla kaže da je izvor Jadra tu, takoreći samo što nisam ugazio u slatku vodu. I nagazio na mekousnu pastrvu, endemsku vrstu koje na čitavom svijetu, piše na tabli, ima samo ovdje, u tri kilometra toka Jadra. Da sam došao prije tridesetak godina, mogao sam nagaziti i na riječnog raka, al' zakasnio sam – danak industrijalizaciji plaćen je, rakovi su postali prošlost.

I prijašnjih godina, a i sad, svraćam do Gašpine mlinice. Uvijek ista slika tišine i mira ondje gdje je nekad, još otkad je izgrađena, oko 1711. godine, pa do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad su joj električni mlinovi dodijelili crveni karton, vrvjelo od ljudi iz Zagore i njihovih konja i magaradi natovarenih žitom. Mljelo je u njoj, kolika je, čak 15 mlinova, pa sad treba moći zamisliti koliki i kakav je krkljanac bio na sada praznom platou ispred mlinice i u prilaznim ulicama. Svaki put kad sam ovdje zastanem iznad rimske stele uzidane iznad jednog od ulaza. Prostinija Prokula, na steli kao da je upravo iz frizerskog salona, vjerojatno prikazana s kćerkom, sigurno ni slutila nije da će njen nadgrobnjak završiti ovdje. Preko puta šušur gostiju u podobro punoj kafićkoj bašti. Život je lijep…

A zašto „skočih“ na Gašpinu mlinicu? Pa zato što sam uvjeren da je na samom izvoru Jadra još puno ljepše. Ono što vidim primičući se ne obećava mnogo, a prva je kupolasta građevina koju ne kontam. Od postarijeg prolaznika doznajem – sam bih teško skontao – da se radi o talijanskom bunkeru iz Drugog svjetskog rata; valjalo je štititi izvor, ipak se s Jadra vodom opskrbljivalo ne samo okolno područje već i čitav mnogoljudni Split. Išaran je nemaštovitim grafitima, ali je oko njega uredno. Kako idem naprijed, tako se ukazuju rastoke Jadra, a onda i prostor uređen za roštiljanje, danas prazan s izuzetkom ponekog šetača koji tu zastane odmoriti se. Sad će i izvor, sokolim samog sebe, ali, umjesto do izvora, stižem do visoke metalne kapije. Za nastaviti prema izvoru treba, kažu domaći, posebna dozvola. Naravno da se osjećam glupo, takoreći izigran, a vjerujem da nisam sam: dođite na izvor Jadra, a onda rampa, ne vidiš ni i od izvora! :)

Za utjehu ulazim u zabranjeni, visokim armaturnim mrežama ograđeni dio, izbliza zagledati ovdje doduše plitke lukove Dioklecijanovog akvadukta. Bit će red raspitati se je li izvodljivo prošetati njime, devet kilometara je taman za finu šetnju.

M.J. | Bljesak.info / Gašpina mlinica

Što se tiče šetnje Solinom, da, bit će je, ali da će biti nešto posebno plodonosna, neće. Naprosto sam ovdje uvijek u antici pa ću štošta možda i previdjeti, ali neću antičke ostatke kojih ima i podalje od Šuplje crkve i Salone. Evo jedan čitav stup s bogato izvedenim kapitelom baš na skretanju ceste iz Salone u moderni dio grada, a sličnih detalja vidjeh i uz ulice u samom središtu. Niko nikad neće doznati dokle se protezala Salona i sve vezano za nju, mnogo što je zauvijek pokriveno nasipom i asfaltom.

Kako sam joj blizu, odlazim i do crkve svetog Kaje, inače malo poznatog, pogotovo s obzirom na to da je bio „naš“ i da je bio ni manje, ni više već papa. Solinjanin ili, ako se baš hoće, Salonitanac, usto, po nekima, Dioklecijanov sestrić. Dugo se dalmatinska franjevačka provincija zvala po njemu, a onda su ga ovdašnji fratri iz nekog razloga, možda zbog toga što se za njegova pontifikata pojavilo opako krivovjerje, poslali u svlačionicu i dali se pod zaštitu Presvetog Otkupitelja. Crkvica se nalazi uz staru kaštelansku cestu i nije antička, u ovom obliku podignuta je tek 1854., ali jest posebna, budući da je jednim dijelom smještena u pećini. Inače se u pećini čuvao sarkofag oslikan prizorima Heraklovih junaštava, donesen ko zna otkud, a pećinske stjenke su bile oslikane. Otkud Heraklit, zapitat će se neko? Pretpostavljam otud što je Salona, prije nego će postati rimskom, bila grčka kolonija. Do 1854. i nije bilo vanjskog dijela crkve, a nakon njegove izgradnje sarkofag je napredovao i postao oltar. Neću ga vidjeti, zaključano je i nigdje nikog, misa se ovdje, kako stoji na zahrđalom putokazu, održava samo nedjeljom i blagdanom, i tad uglavnom vani, jer u osmokutnu crkvicu ne stane mnogo vjernika. Inače je sve okolo primjereno uređeno i fin je kutak za miran predah.

M.J. | Bljesak.info / Crkva svetog Nikole

Svraćam i do nove župne crkve svetog Anastazija, ali joj ni ne prilazim; ne mogu, čak odavno ni ne pokušavam „svariti“ tu noviju sakralnu arhitekturu. U blizini joj je, međutim, odmah preko kanala, kamena crkvica svetog Nikole, pravi biser, zbog veličine nove crkve ponešto gurnut u drugi plan, ali je i to kako kome – kome je do ljepote, učinit će kao ja. Mala je kao i ona svetog Kaje, manja – obilazim je i lijepo vidim – od 15 četvornih metara, komotno je i ona mogla stati u omanju pećinu. Ovakvih crkvica mnogo vidjeh po Istri, s tim što je ova, kažu arheolozi, jedna od najstarijih na Jadranu, čim su oko nje nalažene sitnice i krupnice koje ukazuju na to da su se ovdje redala groblja i groblja, od antičkog, preko pretkršćanskog i starohrvatskog, pa do srednjovjekovnog, u sklopu koga je bilo i stećaka, kao i, u blizini, među grobovima, temelji ranokršćanske crkve. Misa se ispred nje slavi samo dvaput godišnje, na blagdan zaštitnika i na Mladence. Eno ispod zvonika neka, bit će, antička spolija, desno se jasno razaznaje noga u sandali, a za ono lijevo, iste veličine, ne bih znao reći što je. Proturam foto-aparat kroz rešetku pa ću na slici, kad je otvorim, fino vidjeti lukom natkriljenu oltarnu menzu i sjedobradog svetog Nikolu s biskupskim štapom.

A Salona, šta o njoj reći što već nije rečeno? Podataka je ne more, već ocean, a sve i da nisu davno objelodanjeni, koja bi fajda bilo spominjati ijedan kad je Salona takva da doživljaj, osobni, onome ko zna šta je to, vrijedi više od svakog podatka osim možda onog koji već navedoh, o Saloni na Trajanovom stupu, i drugog, koji nekad negdje pročitah, da je u ono vrijeme postojala dnevna brodska linija Rim – Salona, pa možda i trećeg, koji objašnjava prva dva, da je Salona, prijestolnica Dalmacije, one nekadašnje, ogromne, s oko 60.000 stanovnika bila četvrti grad po brojnosti u Rimskom Carstvu.

M.J. | Bljesak.info / U amfiteatru Salone prije 11 godina

I šta vidim? Veći bućkuriš, neusporedivo veći nego uvakat, za pazarnog dan, pred Gašpinom mlinicom. Uvijek mi se na ovakvim mjestima pomiješaju doba pa između rimskih centuriona i dekuriona vidim i don Franu Bulića koji ih, zapinjući za balistu i potukavši na nečiji gladius prislonjen uza zid, uopće ne primjećuje, samo njihove vitke figure ili sijede brade velikih faca na sarkofazima. Eno i prvog salonitanskog biskupa Dujma; izgubljen u vremenu, ni na kraj mu pameti da će ga, nakon što promijeni svjetove, proglasiti svecem i da će se čitav Split stoljećima zaklinjati u njega i njegovu svetačku milost. Pa Slavene i Avare kako kidišu na Salonu i odavno onemoćale rimske kohorte što na kraju bježe nekud preko Mosora. I borbe gladijatora u amfiteatru, i robove što bolno nestaju u razjapljenim ustima zvijeri, ali i forum u kome ozbiljni salonitanski muževi raspravljaju o tome zašto je u Jadru ove godine manje vode, ko je kriv što je cesta ka Tragurionu na više mjesta oštećena ili utvrđuju kazališni program.

Ih, šta sve vidjeh… I tako svaki put, a doći ću – Bože zdravlja! – opet, i opet, i opet… Svaki je novi dolazak, pa da dođem stoput, novo (sno)viđenje.

Ave Caesar, morituri te salutant!